Šta je selektivni mutizam?
Selektivni mutizam je anksiozni poremećaj kod djece. Osnovna karakteristika selektivnog mutizma je nemogućnost govora u određenim situacijama koje su vezane za širu socijalnu sredinu (npr. u školi, u vrtiću, u nepoznatoj vršnjačkoj grupi, sa nastavnikom ili vapitačem), dok je dijete u potpunosti sposobno da govori u porodičnom okruženju u kojem se osjeća opuštenije. Selektivni mutizam karakteriše parališuća stidljivost kada dijete treba da govori, ali samo u određenim situacijama. Dijete se u tim situacijama ne izražava ni verbalno ni emotivno tako da postaje socijalno izolovano. Socijalna fobija je povezana u 90% slučajeva sa ovim poremećajem.
Koji su uzroci ?
Dijete koje ima selektivni muizam nerijetko pokazuje znake anksioznosti na najranijem uzrastu (strah od odvajanja, izlive emocija, teškoće sa spavanjem). Iako 20 do 30% djece sa selektivnim mutizmom imaju pored ovog i teškoće sa govorom, anksioznost je uzrok mutizma, a ne govorne smetnje. Određena predispozicija u kombinaciji sa stresom i visokim nivom anksioznosti zbog nemogućnosti verbalizacije dovode do mutizma. Treba podvući da mutizam nije posljedica teškoća ili kašnjenja u razvoju, kao što nema pokazatelja koji bi upućivali da je selektivni mutizam povezan sa bilo kojim vidom zlostavljanja ili nebrige.
Koje su karakteristike u ponašanju ?
- U trenucima anksioznosti dijete teško uspostavlja vizuelni kontakt; može se desiti da okrenu glavu ili da se pravi da ignoriše onoga ko mu se obraća. U takvim situacijama možete da pomislite dijete to rade namjerno, ali to nije slučaj, ono prosto nije u mogućnosti da vam uzvrati pogled
- Dijete ne pokazuje osmjeh i djeluje ozbiljno kada osjeti anksioznost. U školi ili vrtiću dijete većinu vremena osjeća ankzioznost i upravo zbog toga mu je teško da se smije i da pokazuje svoja osjećanja.
- Kada pomisli da ga neko posmatra ili osjeti anksioznost pokreti mu postaju ograničeni ili nespretni
- Često dijete ne može da odgovori na pozdrav, da kaže doviđenja ili hvala što može da djeluje kao nekultura, ali to dijete nikako ne radi namjerno
- Dijete sa selektivnim mutizmom ukoliko odgovori na postavljeno pitanje to radi sporo
- Pritisak koji može da se vrši nad djetetom kako bi ono nešto reklo samo pogoršava situaciju i povećava dječiju anksioznost
- Djeca sa selektivnim mutizmom imaju tendenciju da se brinu više od drugih
- Oni su jako osjetljivi na afektivnom planu
Nekoliko savjeta za roditelje
Roditelji treba da znaju da je jako važno da svakodnevno pružaju podršku svom djetetu koje ima selektivni mutizam.
Najbitnije pravilo za roditelje je da nikada ne tjeraju dijete da govori. Ono je suviše anksiozno da bi govorilo i odrasli treba da opuste atmosferu i da se prilagode potrebama djeteta, a ne obratno.
Roditelji treba da izbjegavju prečeste kritike djeteta i treba da valorizuju ono što dijete dobro radi. Opaske kao što su “maca pojela jezik” ili “on nikad ne pozdravlja” samo odmažu i učvršćuju mutizam.
Dijete koje ima selektivni mutizam voli sve ono što vole i druga djeca, a to je između ostalog i druženje. Porodica ne smije ostati izolovana i ograničiti svoje socijalne interakcije, naprotiv treba ugostiti najprije jednog , a potom i više djetetovih prijatelja.
U razgovoru sa djetetom treba biti pozitivan i pričati o selektivom mutizmu kao privremenom problemu, koji će dijete prebroditi vremenom i uz vašu pomoć.
Kako pomoći djetetu?
Srećom, najnovija saznanja o ovom poremećaju koji pogađa 7 od 1000 djece otvara nove mogućnosti u prevazilaženju istog. Kako je vrtićka, a potom školska sredina mjesto najveće inhibicije za dijete, najbolje je uspostaviti baš u toj sredini Program intervencija i postepenog uvođenja riječi (pripremila i prilagodila Jasna Dragišić, 2011.g.) koji podrazumijeva aktivno učešće roditelja, vaspitača (ili nastavnika), te psihologa koji prati dijete i prilagođava Program njegovim potrebama.
Ukoliko se djetetu pruži odgovarajući program pomoći, postoje velike šanse da će prevladati teškoće i da će moći punopravno učestvovati u društvenim aktivnostima.
